nisam baš nikad bila tip od prčkanja po zemlji, dapače, nisam podnosila zemlju/prašinu/pijesak na rukama, skoro bježala od djece koja su me nakon igre u pješčaniku htjela držati za ruku i skoro vikala po cesti, upomoć, napadaju me 😀
zadnje dvije godine me odjednom uhvatilo sađenje svega i svačega, sve češće i golim rukama, bez rukavica…nekako mi više ne smeta zemlja na rukama, zapravo djeluje nekako smirujuće to prčkanje po zemlji
a ovo je prvi cvjetić na grašku 🙂